Srpskom narodu mnogi ratovi tokom istorije malo toga su dobrog doneli. Jedna od tih retkih i vrednih tekovina iz ovih burnih vemena bila je truba. Vojnici trubačii su po povratku sa bojišta proneli svoje trube po srpskim brdima, a zvuk trube umestou boj pozivao je u kolo.
Ovu početnu, vojnu vezu dodatnio je učvrstio Josif Šlezinger koji je po nalogu kneza Miloša Obrenovića osnovao orkestar koji je izvodio vojničke marševe, u njima spajajući srpski folklor i zapadnu tradiciju. Njegovom zaslugom trubači su postali i deo vojničkog sastava.
I tako je nastala neraskidiva veza naše tradicije i ovog instrumenta .
U današnje vreme kada smo okrenuti modernom životu i savremenim tehnologijama, ipak postoje neki mladi ljudi koji čuvaju našu tradiciju od zaborava. Danijela Veselinović, ili trubačka princeza iz Arilja, je jedna od njih. Kada se prvi put pojavila devojčica na čelu malog orkestra trubača, bila je vest za medije, ali i iznenađenje za ozbiljne muzičare. Nakon završene Muzičke akademije, Danijela je počela da radi u školi kao predavač muzičke kulture. Pored znanja, Danijela na časovima učenicma pomaže i u izgradjivanju muzičkog ukusa. Slušaju različite žanrove, analiziraju ih i pokušavaju da uoče razliku izmedju kvalitetne i popularne muzike. Ova energična i nasmejana devojka ruši sve predrasude i stereotipe. Bez podrške roditelja ona i njena braća verovatno ne bi bili ovo što su danas! Važno je osluškivati decu, pratiti njihove želje i snove, a uz trud i rad uspeh ne izostaje! Danijela je jedina žena u Srbiji koja predvodi trubački orkestar. Mlada je i uspešna, putuje i nastupa i svakodnevno napreduje. Ali zvezda ove price nije Danijela, već njena učenica Helena iz Ivanjice. Ono što ovu priču izdvaja i što vraća nadu da prave vrednosti ipak postoje je to što je Danijela uzor ovoj devojčici. Teško je danas objasniti deci da je život na društvenim mrežama lažan, da moderno i popularno nije uvek i dobro i lepo, da treba izbegavati šablone, i u odevanju, i u ponašanju, i da treba biti svoj i drugačiji. Helena, kako smo je u šali prozvali trubačka princezica iz Ivanjice, razlikuje se od svojih vršnjaka po svom neobičnom, i za devojčice ne tako čestom hobiju, zbog kojeg smo poželili da je bolje upoznamo. Ova velika ljubav prema trubi rodila se još kada je Helena bila sasvim mala. Fascinirana trubačkim instrumentima u Guči poželela je da nauči da je svira. A onda, nekoliko godina kasnije ta želja joj se ispunila. Na početku Helelnini roditelji nisu ovu želju shvatali ozbiljno. Ali Helelnina upornost se isplatila, i uz veliku podršku mame i tate, krenula je na časove trube kod Danijele. Svaki početak je težak, ali ove dve devojke brzo su prevazišle te poteškoće. Helena želi da njen životni poziv bude muzika. Za to se već sada vredno priprema, i često u svom dvorištu organizuje koncerte za rodjake i komšije i kao prava, buduća zvezda uživa na sceni. I za kraj, Helelna nam je otkrila da bi ipak volela da ima još neku drugaricu koja svira trubu.
U Srbiji se uz trubu rađa, krsti, ženi, slavi pobeda, ali i umire. Zato ne treba da čudi ovo posebno osećanje kada začujemo njen zvuk! Ponosni smo i gordi, osećamo silinu njenog tona koji može da slomi dušu i izazove suze, ali i pozove u veselo kolo. Doživljavamo trubu kao da je samo naša! I truba jeste deo nas i naše tradicije, i zato moramo da je čuvamo od zaborava jer to niko drugi neće učiniti umesto nas! Danijela i Helena biraju baš taj put, a mi im želimo puno uspeha i aplauza!
View on YouTube
Opširnije...