Prvi profesionalni novinar u opštini Ivanjica bio je čovek koji je u svom životu spojio naizgled nespojivo – profesorsku ozbiljnost i novinarsku neumoljivu radoznalost. Emilijan Emil Protić, profesor po zvanju, novinar po struci i pozivu, ostao je upamćen kao glas koji je više od četiri decenije prenosio priče, vesti i sudbine jednog kraja.
Njegov put nije bio ni lak ni očekivan. Počeo je kao profesor u Tehničkoj školi, odmah po završetku fakulteta. Ali u sebi je osećao nemir – taj „gospodski posao“ profesora bio je previše statičan za nekoga ko nije mogao da zamisli da decenijama ponavlja iste lekcije. Iako je obožavao knjige, shvatio je da ne može ceo život da priča o istim temama. Novinarstvo je, kako sam kaže, oduvek bilo u njemu. Još kao dečak, listajući novine u detinjstvu, osetio je čar tog sveta, magnetizam pisane reči i dinamike koju taj posao nosi.
Uprkos fizičkom hendikepu koji je mogao da bude prepreka, Emil se nije obazirao. Trčao je po moravičkim brdima, stizao gde god je trebalo – i uvek bio tamo gde je priča. Prvi posao dobio je u „Užičkim vestima“, u redakciji punoj iskusnih novinara od kojih je učio zanat. Brzo se uklopio, jer, kako sam kaže, u novinarstvu nema mistifikacije – to je zanat. Ako imaš i malo talenta, sve ide lakše.
Počeo je novembra 1970. godine, i od tada više od 40 godina proveo je u novinarskim vodama. Prvi tekst objavljen pod punim imenom i prezimenom bio mu je posebno drag. Čisto ljudski, bio je ponosan. Sujeta, kako sam priznaje, nije zaobišla ni njega – ali je ostao prizeman, realan i dosledan u svom radu.
Radio je u doba kada se svaka reč pažljivo vagala, a političari budno pratili napisano. Ipak, Emil nikada nije imao ozbiljne kritike, jer je znao granicu – umeo je da „se znači“ i da proceni prostor u kojem radi. U malim sredinama, kaže, važno je da ne poučavaš one koji odlučuju i da ne omalovažavaš one koji ne znaju. Time se dobija prostor za rad, bez sukoba.
Poznato je da su političari često tražili od njega da napiše govore koje će potom izgovarati kao svoje. On bi ih napisao, a zatim objavio kao njihove izjave. Radio je i za radio i za novine – za Radio Užice, pa pre toga i u Radio Čačku. Kao dopisnik, morao je sve sam: da izveštava, da snima, da piše.
Novinarski život u to vreme bio je težak – pisaće mašine, fotografije koje se moraju slati poštom, rukopisi koji su se predavali u autobuski koverat, pa ih je neko preuzimao u Beogradu ili Novom Sadu. Vesti su se objavljivale sedmično, pa je sve moralo biti unapred pripremljeno i logistički pokriveno.
Imao je autoritete u novinarstvu, čitao je „Politiku“ i do danas ostao veran tom listu. Ne smatra novinarstvo „sedmom silom“, jer, kako kaže, „sile“ u stvarnosti nema – postoje samo okviri u kojima se može ili ne može pisati.
Imao je i neprijatne situacije – neki su ga molili da „izvuče svinjarije“ za prethodnike, kako bi se na nove funkcije došlo „čistih ruku“. Njegov odgovor je uvek bio isti: „Gospodo, a što to niste dali dok ste vi bili na tom položaju?“ Takav stav je zadržao cele karijere.
Na kraju, iako su se tehnologije promenile – došli kompjuteri, digitalne kamere, internet – suština novinarstva za Emila ostala je ista: čovek, reč i istina. Iako je radio u sistemu u kojem su postojale „crvene linije“, nikada nije odustao od osnovnog – da izveštava pošteno, odgovorno i sa poštovanjem prema čitaocu.
Emilijan Emil Protić, jedan od onih „običnih ljudi“ koji su obeležili novinarstvo našeg kraja. Ne galame, ne traže priznanja, ali bez njih bi slika jednog vremena ostala nepotpuna.