U srcu planinskih predela kod Ivanjice, u selu Katići, zajedničkim naporima pripadnika druge kopnene brigade iz Kraljeva i opštine Ivanjica, realizovan je projekat civilno-vojne saradnje pod nazivom „Vojni lekar na selu“. Ovaj inovativni projekat donosi značajnu pomoć u oblasti zdravstvene zaštite onima kojima je pristup medicinskim uslugama ograničen.
U sklopu ove akcije, meštanima sela Katići omogućeni su preventivni pregledi i neophodna terapija direktno u lokalnoj ambulanti. Zahvaljujući angažovanju vojnog lekara i medicinskog tehničara, meštani su dobili brzu i efikasnu medicinsku pomoć.
Poručnik Jovana Stojković, jedan od vojnih predstavnika koji su učestvovali u projektu, ističe važnost ove inicijative za jačanje poverenja između vojske i lokalnog stanovništva. „Građani uvek mogu računati na podršku vojske“, naglašava poručnik Stojković, naglašavajući posvećenost vojnih snaga da pruže pomoć i podršku zajednici.
Cilj ovog projekta nije samo pružanje medicinske pomoći, već i jačanje veza između vojske i lokalne zajednice, osiguravajući da se potrebe građana u ruralnim područjima adekvatno adresiraju i rešavaju. Ova inicijativa predstavlja korak napred ka ostvarivanju zdravijeg i povezanijeg društva.
Ovo je samo početak, a nadamo se da će projekat „Vojni lekar na selu“ postati redovna i održiva aktivnost koja će doprineti zdravlju i dobrobiti svih stanovnika ruralnih područja poput sela Katići.
Један одговор
Kao u davno, pećinsko vrijeme, kad su poplave, divlje zveri, teške bolesti pretile opstanku ljudi, evo i danas stihija besmisla preti samom životu. Samo, teže nego ikakva slepa stihija ranije. Danas služimo stvarima, ne znajući pravu vrednost ničemu.
Nepotpuni smo a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom. Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj čistoti.
Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslušali.
Ono što je ovde najprisutnije jeste to uporno samovanje u zajednici,“dizanje ruku“ od svega.
Svedoci smo propasti tela i duha. I nema nikakve blagodati, nikakve sreće – ona je tako krhka, prolazna, a najčešće i neprimetna. Ljudi postaju zombiji, svako na svoj način, osećaju i poistovećuju se sa ništavilom i samoćom. Nema više kolektivizma kao nekada danas pojedinac pripada usamljenoj gomili u jednom sasvim nepoznatom i nedokučivom svetu.